Pavlić Zrinka - Svijet i praktična žena

Dugo me mučilo kako na pravi način napisati nešto o knjizi i povući jasnu liniju između onoga što Zrinka piše u knjizi od onoga što piše na blogu.

Onda sam se malo zbrojio i skužio da tako nešto nit je potrebno nit je moguće.

Knjiga je izbor napisa s bloga (nisam provjeravao da li je baš svaki tekst objavljen na blogu - ali za neke znam da jesu) i kao takva je nedjeljiva od Zrinkinog bloga.

Mogao bih samo reći kakav su utisak na mene ostavili pročitani ... eh sad sam zeznut ... kako se zovu postovi kad postanu dijelovi knjige?

Nisu kolumne jer je kolumna novinarski naziv za tekst u stupcu, baš kao što je post naziv za tekst objavljen na blogu ili forumu. A kad su u knjizi?
Nisu novele, nisu pripovijetke, nisu crtice ... hm ... poglavlja?

Ma zapravo, možda bi mogle biti crtice ... Crtice iz razmišljanja o životu ...

Eto, nisam ni započeo a već sam se zapetljao. Što bi tek bilo da o ovom problemu nisam razmišljao???

No, u maniri iskusnih pregovarača ovo ću vruće pitanje ostaviti zasad po strani i prijeći na druge teme koje će, nadam se, biti manje zbunjujuće ...

Kako Zrinka piše?

Najprije jedna digresija - gospođicu Pavlić ne poznajem osobno i moje oslovljavanje sa "Zrinka" u ovom tekstu nije pokušaj ukazivanja na naše intimno prijateljstvo jer ono ne postoji, niti je moj običaj oslovljavanje pisaca po imenu npr. "Fjodor je svojim Idiotom pokušao..." ili "Nova Miljenkova knjiga je ..." ili "Miroslavovi likovi u Glembajevima su ..." ili "Kad god pomislim na Aleksandrov Gulag ja ...".

Ipak, postoji nekoliko pisaca koje zovem(o) imenom jer se to nekako - udomaćilo. Zato je pomalo iznenađujuće kad negdje pročitamo da je "Alighieri svojim djelom iskazao ...". Ma koji Alighieri?!?

Misliš valjda - Dante!

E tako je nekako i meni Ms Zrinka Pavlić - "Zrinka", a ne "Zrinka Pavlić", "Pavlićka", "Pavlićeva" ili slično ... sad, dobro ili loše ja ću nastaviti sa Zrinka sve dok mi sama autorica ne preporuči koji od oblika oslovljavanja joj najviše odgovara ...

No, da se vratim na pisanje, ako kojim slučajem još niste otkrili njen blog pokušat ću ovdje ukratko opisati kako to Zrinka piše u ovoj knjizi, a i inače.

Stil je prvo čime me Zrinka osvojila. Piše jasno, razgovijetno i izravno. Nema nepotrebnih vrdanja i ogromnih digresija (kao kod mene npr.) a gdje i postoji digresija čitatelj se nikada ne osjeća izgubljenim. Čitate sa zanimanjem želeći saznati kuda priča vodi i kuda ćete na kraju doći ni trena ne sumnjajući u to da Zrinka jako dobro zna kuda želi doći.

I uglavnom - efektno poentira.

Njeno je razmišljanje uz to i odraslo i zanimljivo.

Ustručavam se napisati da joj se kroz napise često provlače pitanja feminizma jer se feminizam sve češće označava kao nešto negativno ili u najmanju ruku kao nešto što graniči s fanatizmom. One Zrinkine crtice koje se bave tom temom su toliko daleko od fanatizma koliko je to uopće moguće. Baš naprotiv. Rijetko sam kada pročitao razložnije i zaokruženije tekstove o temi žensko-muških i žensko-ženskih odnosa. A da ni ne govorim da se sa prezentacijom pojedinih stavova toliko slažem da sam se na nekoliko mjesta ozbiljno zapitao - Treba li nakon ovoga još uopće pisati nešto na blogu?

Naime, neka moja razmišljanja o tim vječitim pitanjima koja sam možda jednom htio i sam zapisati našao sam ovdje sročena daleko tečnije i dobrano vještije nego što bi meni to uspjelo. Uz to, Zrinka je žena, pa joj se ne može prigovoriti da stvari gleda iz pristrane muške perspektive - kao netko tko ne razumije ...

Vjerujem da kod etičkih ili socioloških principa nema muške i ženske perspektive. Jednostavno zato što: ukoliko prihvatimo da mogu postojati dvije perspektive onda prihvaćamo i da nema jednog jedinstvenog rješenja koje će zadovoljiti obje strane, a to se ozbiljno kosi s mojim pogledom na svijet. Mora postojati jedna istina koja će svima biti prihvatljiva. Inače je i robovlasništvo sasvim prihvatljiva stvar - ovisi iz koje se perspektive gleda ...

Nakon prvog dijela knjige sa općim razmatranjima - u kojem sam izgubio želju za bloganjem - Zrinka nizom crtica dotiče i mnoge druge aspekte života, pa tu počinju naša razmimoilaženja.

Hvala blogu na tome, bilo bi šteta kad bih se zaista morao odreći bloganja jer je netko već sve napisao.

A razmimoilazimo se u puno sitnih stvari - ja recimo slušam tu nesretnu Noru Jones, i živim jedan ne-singletonski život. No, vjerujem da je tu dopustivo imati drugačije poglede. Jednostavno, različiti smo, živimo različite živote i različito vrednujemo pojedine aspekte tog života. Nema potrebe da se dogovorimo oko toga jer dokle god svoje viđenje ne guramo kao jedinu pravu istinu koju svi drugi moraju živjeti ma što oni mislili o svemu tome - nema problema.

Ipak, čitajući neke crtice "iz singletonskog života" opasno me golicao kažiprst ... rado bih tu i tamo ostavio poneki komentar ... ne znam da li je to zbog stila ili zato što Zrinku doživljavam kao blogericu.

Sve u svemu - ovu knjigu svrstavam u one koje obavezno treba pročitati. Slagali se ili ne slagali sa Zrinkinim stavovima nećete imati problema shvatiti zašto piše to što piše. Sve je izloženo, s glavom i repom - onako kako i treba biti.

=============================================

A za one koji ovdje tek od nedavno svraćaju spomenuti ću da na ovom linku mogu pročitati i jedan Zrinkin interview iz razdoblja kad još nije bila poznata književnica ...