Cadet Jean-Robert, Restavec

Restavec - jedna knjiga o životu na prekrasnom karipskom otoku

Malo je mjesta na spomen kojih se prosječnim Evropljanima ubrza bilo.

Ali kad si zamislite Karibe - tj. otoke koji zatvaraju karipsko more ... hej, svi mi imamo svoju predodžbu toga

Evo recimo, probajte i sami:

Barbados?

Kakve vam se slike vrte po glavi?

Jamajka?

Puerto Rico?

Martinique?

Antigua i Barbuda?

Kuba? (ako ste prvo pomislili na Castra i komunizam - bojim se da ste u manjini, ajmo se kladiti da su Bacardi, Havane, ples, palme i ostalo puno češće asocijacije)

Danas pričam o knjizi dječaka s Haitija - još jedne poznate karipske destinacije. Knjiga se zove "Restavec - od Haićanskog djeteta-roba do Amerikanca srednjeg sloja".




Dječak je danas odrastao čovjek i zove se Jean-Robert Cadet

U uvodnoj bilješci kaže:

1994. Sjedinjene Države poslale su trupe da ponovno uspostave demokraciju na Haitiju i da daju nadu narodu naviklom na život pod željeznom šakom diktatora. Ipak ima 205,000 restaveca na Haitiju - djece robova koji nemaju nade da će ipak postai sudionici u obnovljenoj demokraciji. Budući da sam svoje djetinjstvo izgubio u restavec ropstvu, mrzim to što znam da druga djeca gube svoja na isti način.

Neka ova priča o mom životu potakne nacije da zaštite svu svoju djecu.

Restaveci su djeca robovi koji pripadaju dobrostojećim obiteljima. Nisu plaćeni za svoj rad i ne idu u školu.

Restaveci nisu robovi zbog rase. U stvari, utjecajni crnci i mulati ponovno su uveli ropstvo koristeći djecu siromašnih kao svoju kućnu poslugu. Obećavaju siromašnim obiteljima koje žive u dalekim selima i ionako se muče sa brojnim gladnim ustima - bolji život za njihovu djecu.

Jednom nabavljena, ta će djeca izgubiti svaki kontakt sa svojim obiteljima i, poput nekadašnjih robova, dobiti nova imena radi jednostavnosti.

Bogati skrivaju svoje zlodjelo koristeći naziv "restavec", francusku kovanicu koja u stvari znači "živjeti sa". Druga im se djeca rugaju tim nazivom kad ih vide u trku ulicama dok obavljaju svoje dužnosti bosi i odjeveni u dronjke.

Odnos prema restavecima gori je od odnosa prema robovima jer ne koštaju ništa i izgleda da je njihov izvor nepresušan. Oni rade poslove koje unajmljena posluga ili bonnes, ne žele raditi. Spavaju na kartonu pod stolom ili vani pred kućom. Za svau i najmanju pogrešku divljački ih se kažnjava kravljim bičem koji se danas još uvijek proizvodi samo u tu svrhu.

I, kao afrički robovi u prošlosti, često sami kuhaju svoju hranu, od lošeg kukuruznog brašna i nekoliko suhih ribljih glava.

Djevojčice obično prolaze još gore nego dječaci, jer ih se ponekad koristi kao priležnice tinejdžerskim sinovima njihovih "vlasnika".

A ako ostanu trudne, izbacuju ih na ulicu poput smeća.

Kad odrastu restavece se prepušta ulici da zarađuju za život čisteći cipele, kao vrtlari ili pak - prostitucijom ...


Činjenica jest da je klima na Haitiju bitno toplija pa ono što nama izgleda nevjerovatno okrutno u odijevanju djece - zapravo nije najgore.

Nadalje, i ti dobro stojeći nisu nikakvi bogataši za naše pojmove. Ne radi se o debelim trgovcima duhanom sa virdžinijskih poljana koji ispijaju svoj ledeni čaj dok se nepregledni redovi robova savijaju na njihovim plantažama.

Na žalost, iz naše perspektive gledano, i ti robovlasnici su tek nešto bogatiji od obitelji čiju djecu izrabljuju.

No, to ne čini sudbinu restaveca ništa manje strašnom.

A ono što ta djeca proživljavaju nema veze sa imovinskim stanjem robovlasnika nego sa nečovječnošću i groznim maltretiranjem.

Ova knjiga, priča jednu priča koja je u osnovi sretna. Sretna zato što se čovjek izvukao, ali knjiga koja herojski mirno priča jednu stravičnu priču. I nema tu puno naricanja nad sudbinom ili melodramatike. To ne znači da nema osjećaja. Ima, ali je Cadet u stanju i o svojim osjećajima razborito pisati i racionalno sagledati što osjeća i kako su ti osjećaji oblikovali njegov život.



Zaista bih želio posjetiti Karibe.

No ne znam kako će mi prijati Daiquiri uz ovo što sada znam.

Inače, Restavece sam već spominjao u ovom postu.